Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Oci Su Ogledalo Duse, A Ja Slijepa Hodim Ovuda, Jer Dusa Mi Vec Davno Sa Kaosom Spojila
Mutninu vidim, u daljini, odraz svoje duše, mutan mi svijet, mutna mi duša...I ona kopni, i ona izgara, a ja samo gledam... Bol mi tupa, radost mi slijepa, osjećaja ja ne posjedujem... Gdje su šta su, jel sam sama, il saveznika imam, da me spasi i odveze... u svjetlo podzemnog svijeta...
Zborim jer moram, a sutjeti ne mogu!
Ovo je dnevnik (nazvat cu se Aidail) Aidail!
subota, 20.06.2009.
Ovaj...
Jesam Mrtva ili Ziva?
Dal je to pljesniv taj dašak koji izazi iz mene?
Dal su mi oci Tamne i Mutne?
Nije vazno, nista se nije promijenilo.
I dalje sjedim u ovoj tami i razmisljam, razmisljam jer samo to mogu.
Ne osjecam tijelo, niti tamnu okolinu koja me okruzuje!
Samo je to drugacije od prije, jer nema boli sto moje tijelo trpi, niti ne osjecam onu mrznju prema okolini oko mene...
Jesam otupila, jesam li ziva ili mrtva....
A onda sam otvorila oci, napipala suze na mojim obrazima i smjesta se sjetila, sjetila sam se boli te mi je mrznja se vratila...
Nastavila sam plakati, gorko se prisjecajuci cijelog tog dana...
Mrzim sve, a zasto zelim njihovu paznju?
Ne podnosim ih, kad ih ugledam svijet mi se okrene naopako, a zasto sad placem radi tih bica, koja ne cijenim?
Osjecam nesto mekano i toplo sto se smjestilo pored mene.
Jedina bića koja volim, koja obozavam, moja dva malena psa.
Mekana poput najmekseg jastuka i topla, sa tako smjesnim i utjesnim izrazom na licu... Aki i Medo, oni se uvjek nadju pored mene kada sam u boli, kao da razumiju, te dvije male zivotinjice...
Zatim sam maknula tu sramotu od suza s lica, pripremila se i sisla kao da nista nije bilo, nastavila sam ih sve ignorirat sto sam najvise mogla, odgovarajuci tek s rjecju dvije na njihova pitanja...
Tako je prosao jos jedan dan u nizu, a sada se moram latit ucenja, na ljetom koja sreca ...
nedjelja, 14.06.2009.
Grize Grize, Pece, Ubija
Sjedim u tami, sama - naravno - tako je uvjek bilo, bar je tako bilo ovih posljednjih par godina. 5 godina da tocno kazem...
Doma sam boravila stalno u kuci, cak i po ljeti, po toj nesnosnoj vrucini ljeta, od kojeg sam se osjecala kao da polako nestajem, topim se i razlijevam po citavoj sobi. Moji su krivili kompjutor zbog toga, no ispostavilo se da su bili u krivu, ja sam tamo boravila uvjek, bilo kompjutera ili ne. Zbog toga sam bila vijecno blijeda, onako bez smjeska na licu stvarno sam podsjecala na zombija!
U skoli je bila drukcija situacija, na moju (ne)radost...
Usne su mi se same izvijale u smijesak, bez prestanka, bez bilo cega sto bi potaknulo smijesak, poput robota... Osjecala sam se jos gore zbog toga, nisu mi prijali ljudi.
To sto sam bila sama ne znaci da sam Emo ili nesto, ne, ja nisam imala taj njihov cmizdri stav ni nista. Sta je toliko lose biti bezosjecajan, ne voljeti kao sto tebe vole? Tada si u prednosti, a ne u zaostatku!
Ja idem prvi razred srednje skole (sad cu drugi), to znaci da cu provest jos 3 godine s ovim ljudima iz razreda, ili uopce iz ovog grada!
A poslijem, nema poslije, nestat ce, razit cemo se, kao da niceg nije bilo!
Sta je lose ako se necu ni "sastat" s njima!!!!
Ionako ne planiram zivjet u ovoj drzavi...
Nisam domoljub - ocito - zapravo ispunjena sam mrznjom.
Osjecam se poput nekog galona ispunjenog mrznjom, i zeljom za bijeg, za slobodom, daleko daleko daleko od ovog mjesta gdje trenutno zivim...
AHhhh moji me doma stalno zovu sebicnom i td, uglavnom da sve dobro sto ja radim radim zato da bi islo meni u neku korist.
ALI COVJEK SAM, A TO SVI MI RADIMO
Samo malo promislite, umre vam netko drag i ode na neko bolje mjesto, jel to razlog za plakanje?? Jel ima onda ista cudno sto ne placem i sto ne zalim?
Sebicnost je zalit za njima, jer zapravo zalite zato sto VI necete vise provest vremena s tom dragom osobom, jer VI necete vidjet jos jedan smjesak, jer VI necete progovorit ni rjeci vise nikad s tom osobom, ikad ...
A sada me vec poprilicno bole ruke, moglo bi se rec da sam sva u zavojima :( , tako ti je to kad se zbog nespretnosti u penjanju stubama bas podskliznes na onoj posljednjoj, i onda - bum bum bum bum bum - slijedi fakat bolan pad ...
hhh
Djevojka Lishena Proslosti, Sto U Ognju Spava, Te Se Sa Ljudskom Krvlju Hrani-Nemoze Biti Zrtva?
Ljepota o kakvoj samo sanjaju, to djetesce krasi...Bijela kosa, sa velikim, tuznim ocima sto ulijevaju ti sigurnost cim pogledas u njih...
Osmijeh dostojan mnogih Kraljevstva, te rumeni obrazi...
Niska stasa, i sitne gradje, malena prilika sto djeluje kao da bi se slomila i od najmanjeg vjetrica...
Djevojka ta u prekrasnoj tamnoj haljini, sto bespomocno i umiljato djeluje, je gospodarica Vjetrova, Kcerka Zene i Vraga...
Njezin osmijeh pozudu vodi, i smije se svima u lice, podrugljivo...
Jer djevojka je zapravo SMRT sto zemljama hodi, a pravo oblicje joj je iz horora...
Jer njezina kosa je zapravo ostra poput sablje, a oci joj sjaje zlosutnom crvenom bojom - bojom krvi ljudske.
Njezin osmijeh prekrivaju zubi ostri i veliki kao saka odraslog covjeka! A nokti - na rukama i nogama- joj bijahu jos ostriji te crne boje...
Iz ledja joj se crna peperjasta krila kroz kozu probijala, i izasla na vidjelo onako posuta njezinom vlastitom krvlju...
A na glavu joj krasili veliki, teski rogovi,...
Jel to djevojka cija maska tako umilno djeluje?
Jel ona lovac ili samo zrtva?
Jel ona kriva sto je ispala tako, jel ona jel ona jel ona???
Djevojci ime bijase Aidail, jutarnja zvijezda koja pruza nadu...
Njezin otac vrag, demon bija, no i on umre kao sto je njezina majka, ljudska majka jednom davno... I samo joj ostavi jedan stari amulet, te joj nekakav znak utisnuo u kozu, a prije nego sto je zauvijek zaspao i otisao negdje iza Raja i Pakla rekao je svojoj kcerki : " Idi Idi i ne vracaj se, Sloboda si, A ne Smrt, odi u slobodu, zivi radi SEBE"
s tim rjecima je stari demon otpocinuo i ostavio kcerku na volju svojih sunarodnjaka...
A s time ova pripovjetka pocinje, moj Dnevnik, Dnevnik nekoga- necega sto nije ni Ljudsko , ali nije ni neLjudsko!
S ovim pocinjem Dnvenik (zvat cu se Aidail, jer svoj identitet ne zelim jednostavno odati,posljedice bi me sustigle)
(Dakako ovo je samo moj osobni dnevnik, a ne Roman Jutarnja Zvijezda kojeg marljivo pisem)
Zborim jer moram, sutjeti ne mogu!